Hronologija zbivanja u jednoj sedmici jula 1995. rekonstruisana je na osnovu iskaza svjedoka, dokumenata i drugih dokaza izvedenih na suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. najavljeno je u dva dokumenta usvojena još 1992. a postupno realizovano u godinama koje su slijedile.
Skupština Srpske Republike BiH na 14. sjednici održanoj 16. maja 1992. usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda. Strateški cilj broj 3 nalaže eliminisanje rijeke “Drine kao granice koja razdvaja srpske države” – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku.
General Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), 19. novembra 1992. potpisuje Direktivu broj 4 kojom definiše način ostvarenja trećeg strateškog cilja: “Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda” u Istočnoj Bosni.
Kao rezultat vojnih akcija na realizaciji Direktive broj 4, a u nastojanju da se ostvari strateški cilj broj 3, u zimu 1992/93. desetine hiljada stanovnika etnički očišćenih muslimanskih naselja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.
Suočen sa galopirajućom humanitarnom katastrofom u srebreničkoj enklavi u kojoj je utočište našlo oko 40.000 izbjeglica, Savjet bezbjednosti UN 16. aprila 1993. usvaja Rezoluciju 819 kojom Srebrenicu proglašava prvom “zaštićenom zonom” u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 8. marta 1995. potpisuje Direktivu broj 7 kojom nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”
Komandant Drinskog korpusa VRS izdaje 6. jula 1995. naređenje za operaciju "Krivaja ’95" što je kodno ime za napad na Srebrenicu. Pošto je izostao ozbiljan otpor, kako Armije BiH tako i Holandskog bataljona u enklavi i NATO avijacije iz vazduha, Mladićeve snage su 10. jula došle nadomak Srebrenice i više im ništa nije sprečavalo ulazak u nebranjenu “zaštićenu zonu”.
Izbor iz dokaznog materijala
HronologijaJedna sedmica u julu
11. juli
Uspaničeno stanovništvo enklave, uglavnom žene, djeca i stariji, traže zaštitu u bazi Holandskog bataljona u Potočarima.
Oko 15.000 muškaraca, vojnika i civila, okuplja se u selima Šušnjari i Jaglići, gdje formiraju kolonu u namjeri da se probiju do Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
U poslijepodnevnim satima 11. jula general Ratko Mladić trijumfalno ulazi u sablasno praznu Srebrenicu i pred kamerama najavljuje “osvetu Turcima”.
Iste večeri u hotelu "Fontana" u Bratuncu Mladić iskaljuje gnjev na komandantu Holandskog bataljona, pukovniku Thomu Karremansu.
Kasnije te večeri Karremans se vraća u hotel "Fontana" sa učiteljem Nesibom Mandžićem, nevoljnim predstavnikom 25.000 izbjeglica u Potočarima. Mandžiću i izbjeglicama Mladić nudi da izaberu hoće li “opstati ili nestati.”
12. juli
Predstavnici izbjeglica iz Potočara - Ćamila Omanović, Ibro Nuhanović i Nesib Mandžić - na novom sastanku u hotelu "Fontana" suočeni su sa istom Mladićevom ponudom: da biraju hoće li “opstati ili nestati”.
Oko podneva u Potočare stižu prvi autobusi i kamioni za transport izbjeglica na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. U vozila, međutim, mogu da uđu samo žene, djeca i starci, dok se muškarci vojnog uzrasta odvode u takozvanu Bijelu kuću prekoputa baze UN. Prije ulaska u kuću, prinuđeni su da odbace lične stvari i dokumenta.
Pripadnici UNPROFOR prate prvi konvoj sa izbjeglicama do linije razgraničenja, ali im srpske snage oduzimaju vozila, oružje i opremu tako da se u bazu, kako je opisao jedan od njih, vraćaju “u gaćama”. Komanda Holandskog bataljona odustaje od daljeg praćenja konvoja.
Mladić dolazi među izbjeglice u Potočarima, uvjerava ih da im se neće ništa loše dogoditi i da će oni koji žele biti evakuisani. Opominje roditelje da paze da im se djeca ne izgube.
Iza Bijele kuće holandski vojnici nalaze leševe devet ubijenih muškaraca. Holandski poručnik snima tijela ubijenih, ali te fotografije nisu nikada viđene: film je, navodno, uništen pri razvijanju u vojnoj laboratoriji u Holandiji.
13. juli
Nastavlja se deportacija žena i djece iz Potočara, u konvojima bez pratnje UN.
Kolona koja se probija kroz šume izložena je neprestanoj paljbi iz artiljerije i protivavionskih topova. Srpske snage organizuju zasjede na trasi kojom prolazi kolona. Prerušeni opremom otetom od snaga UN, srpski vojnici pozivaju ljude iz kolone na predaju. Oni koji su se predali ili su zarobljeni okupljaju se na livadi kod sela Sandići i na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.
Šesnaest muškaraca iz kolone, zarobljenih u području Konjević polja, strijeljano je na obali rijeke Jadar.
Oko 1.000 zarobljenika sa livade u Sandićima i drugih mjesta okupljanja prebačeno je u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje u poslijepodnevnim satima 13. jula počinje masakr koji se nastavlja do jutra sljedećeg dana.
Oko 4.000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac i smješteno u zgradu osnovne škole, hangar, fudbalsko igralište i druge objekte. Oni za koje nije bilo mjesta u improvizovanim zatočeničkim centrima, proveli su noć u autobusima parkiranim u centru Bratunca. Do jutra je u školi, hangaru, igralištu i autobusima ubijeno više desetina zarobljenika.
14. juli
Nakon noći provedene u zatočeničkim objektima u Bratuncu i autobusima parkiranim u centru grada, hiljade zatočenika prebacuje se na više lokacija na području opštine Zvornik.
Oko 1.000 zarobljenika, privremeno zatočenih u školi u Orahovcu, pogubljeno je na obližnjoj livadi pored željezničke pruge. Egzekuciju su preživjela trojica zarobljenika.
Približno 1.000 zarobljenika, zatvorenih u osnovnoj školi u Petkovcima, je u noći 14. jula 1995. strijeljano na brani obližnjeg akumulacionog jezera. Preživjela su dvojica.
15. juli
Najmanje 500 zarobljenika privremeno zatočenih u osnovnoj školi u Ročeviću izvedeno je na gubilište u šljunkari Kozluk, na obali rijeke Drine. Niko nije preživio strijeljanje.
16. juli
Od deset sati ujutro do otprilike četiri poslijepodne, izmedju 1.000 i 1.200 zarobljenika je iz osnovne škole u selu Pilica prebačeno u grupama na Vojnu ekonomiju Branjevo i tu, po kratkom postupku, pogubljeno. Preživjela su trojica zarobljenika.
U Domu kulture u centru sela Pilica zatvoreno je i pogubljeno najmanje 500 zarobljenika. Niko nije preživio masakr.
Nepoznati datum nakon 16. jula
U blizini mjesta Trnovo južno od Sarajeva pripadnici jedinice "Škorpioni" su krajem jula 1995. pogubili šest muslimanskih mladića i dječaka, dovezenih iz područja Srebrenice na gotovo 200 kilometara udaljeno stratište na lokaciji zvanoj Godinske bare.
Snimak surovog zlostavljanja zarobljenika i njihove egzekucije rafalima u leđa je deset godina kružio medju "Škorpionima" i njihovim pristalicama u Srbiji kao "kućni video", da bi konačno došao u ruke tribunalovog Tužilaštva koje ga je u junu 2005. godine prikazalo na suđenju Slobodanu Miloševiću. Tom prilikom su predočeni i dokumenti iz kojih slijedi da je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije poslalo "Škorpione" u Bosnu i Hercegovinu kao ispomoć policijskim i vojnim snagama Republike Srpske na sarajevskom ratištu.
Srebrenička istraga tužilaštva MKSJ se često opisuje kao najveća kriminalistička istraga u poslijeratnoj Evropi, a možda i u XX vijeku. Ona to, vjerovatno, jeste, po najmanje tri osnova.
Prvo, po razmjerama zločina i broju žrtva: najmanje 7.000 ubijenih i 25.000 prisilno raseljenih.
Drugo, po veličini mjesta zločina koje se proteže 70 kilometara u pravcu sjever-jug i 40 kilometara u pravcu istok-zapad, na površini od 2.800 kvadratnih kilometara.
Treće, po dužini trajanja: započeta je u julu 1995. godine, nastavljena je do danas i trajaće, barem što se MKSJ tiče, do okončanja posljednjeg suđenja optuženima za srebreničke zločine.
Izbor iz dokaznog materijala
Prve ekshumacije masovnih grobnica na nekim od lokacija pogubljenja poput Branjeva, Cerske i Orahovca, počele su u julu 1996. godine i u njima su pronađeni posmrtni ostaci oko 500 žrtava. Otkriveni su, takođe, i dokazi da su u jesen 1995. u tajnoj operaciji skrivanja tragova zločina, te grobnice “neovlašteno prekopavane” i da su tijela iz njih prebačena na druge lokacije, u takozvane sekundarne grobnice.
Ključni za otkrivanje sekundarnih grobnica bili su vazdušni snimci koje je tužilaštvu dostavila američka vlada. Snimljeni su u jesen 1995. i na njima se vide značajne promjene u konfiguraciji terena na pojedinim lokacijama. Tragom tih snimaka istražitelji su locirali oko 40 sekundarnih masovih grobnica.
Izbor iz dokaznog materijala
Na prvu dvojicu preživjelih sa srebreničkih stratišta istražitelji MKSJ su naišli tokom svoje prve misije u Tuzli, u julu i avgustu 1995. godine. Zatim su se pojavila još dvojica, pa još dvojica, da bi do kraja 1995. istražitelji imali iskaze desetak muškaraca koji su tvrdili da su preživjeli masovna strijeljanja.
Da bi te tvrdnje provjerili, istražitelji su 1996. godine krenuli tragom njihovih iskaza i, prvo, pronašli objekte u kojima su bili privremeno zatočeni (uglavnom škole na području Bratunca i Zvornika), a potom i lokacije pogubljenja: skladište u Kravici, branu Petkovci, farmu Branjevo, put u dolini Cerske, obalu rijeke Jadar...
Niko, na žalost, nije preživio masovna pogubljenja u šljunčari kraj Kozluka i Domu kulture u Pilici.
Izbor iz dokaznog materijala
Trojica od ukupno 15 optuženih pripadnika Vojske Republike Srpske, priznali su krivicu za učešće u srebreničkim zločinima.
Prvi od njih, pripadnik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović je, zapravo, to priznao i prije nego što je optužen, pošto je u intervjuu jednom francuskom listu detaljno opisao kako je 16. jula 1995. na poljoprivrednom dobru Branjevo učestvovao u strijeljanju oko 1.200 zarobljenih muškaraca. Time je, može se reći, napisao sopstvenu optužnicu.
Ostala dvojica “pokajnika” - major Momir Nikolić i kapetan Dragan Obrenović - su sa tužiocem zaključili sporazume o priznanju krivice tek pošto su optuženi i nakon što su uhapšeni, ali prije nego što im je počelo suđenje.
Kako je tribunalova srebrenička istraga odmicala, tako se na suđenjima povećavao broj “nevoljnih svjedoka” optužbe: bivših pripadnika vojske i policije bosanskih Srba i predstavnika civilnih vlasti iz područja Srebrenice, koji su u Hag najčešće dolazili na osnovu obavezujućeg naloga za svjedočenje.
Istražitelji tužilaštva su ih pronašli na osnovu dokumenata zaplijenjenih u štabovima VRS – spiskova pripadnika pojednih jedinica ili radnih naloga za korištenje teretnih vozila i teških građevinskih mašina.
Nakon što su identifikovani, istražitelji tužilaštva su ih intervjuisali, mnoge u svojstvu osumnjičenih i u prisustvu njihovih advokata. Pred sudom i pod zakletvom su, htjeli ili ne htjeli, ispričali šta su radili, vidjeli ili čuli u vrijeme srebreničkih događaja.
Ulogom i odgovornošću međunarodne zajednice u srebreničkoj tragediji bavili su se drugi, a ne Tribunal čiji je mandat da utvrđuje krivičnu odgovornost pojedinaca optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Uloga i odgovornost holandskih “plavih šljemova” i francuskih generala na čelu UPROFOR utvrđivana je u parlamentarnim istragama u Holandiji i Francuskoj, kao i u istraživanju Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD). Objavljen je i opsežni izvještaj generalnog sekretara UN Kofija Annana, u kojem se zaključuje: “Tragedija Srebrenice će nas zauvijek proganjati.”
Strani očevici srebreničkog debakla međunarodne zajednice – zapovjednici Holandskog bataljona, vojni posmatrači UN, humanitarni radnici... – su pred Tribunalom svjedočili o sopstvenoj nemoći da učine bilo šta što bi moglo zaustaviti užas koji se odvijao pred njihovim očima.
Izbor iz dokaznog materijala
“Za muslimansku zajednicu Istočne Bosne Srebrenica predstavlja tragediju takvih razmjera da ove riječi danas ne mogu ni izbliza dočarati istinske dimenzije tog zločina. Najveća tragedija Srebrenice ustvari više nije uz mrtve, jer njihove su patnje zavšene. Ne možemo, međutim, zaboraviti porodice koje su ostavili za sobom. Ti ljudi su osuđeni da žive svoje živote bez očeva, muževa, braće, bez svojih rođaka, komšija, bez svoje zajednice. Ima previše bola i previše gubitka da bi bilo ko od nas mogao stvarno da shvati prirodu i obim ovog zločina nad muslimanskom zajednicom Istočne Bosne.”
Peter McCloskey, tužilac
Uvodna riječ na suđenju Blagojević i drugi 14.5.2003.
Izbor iz dokaznog materijala
“Tokom nekoliko dana u julu 1995, nakon pada Srebrenice, hiljade muškaraca bosanskih Muslimana zatočene su u bijednim uslovima.
Ti ljudi su prošli kratak, ali stravičan period zatočenja u raznim javnim objektima, uglavnom školama. Ti objekti su bili tragično neprikladni; muškarci su ismijavani na nacionalnoj osnovi i uglavnom su im uskraćivani hrana i voda. Premlaćivanjima i sporadičnim ubistvima održavana je atmosfera terora. Slomljenog duha, muškarci, bosanski Muslimani, vođeni su na strijeljanje. Nekima su stavljani povezi na oči i vezivane ruke, a na jednom mjestu zatočenja dobili su posljednju čašu vode. Onda su prebačeni na obližnje lokalitete i strijeljani.
Paralelno s tim masovnim pogubljenjima, bosanske Muslimanke, djeca i starci premiješteni su iz ovog dijela Istočne Bosne. U kontekstu rata u bivšoj Jugoslaviji i u kontekstu ljudske istorije, ovi događaji su nečuveni po svojim razmjerama i okrutnosti.“
Sažetak činjeničnih nalaza Pretresnog vijeća u presudi u predmetu “Popović i drugi“